Autorica: Nina Grubor

Postoje mjesta do kojih se ne dolazi slučajno. Ona se ne nalaze uz velike puteve, ne dočekuju putnika svjetlima i otvorenim kapijama, niti se svojom veličinom nameću pogledu. Da bi ih čovjek pronašao, mora da zna da postoje, da osluškuje priče mještana i bude spreman da skrene sa poznatog puta. Jedno takvo mjesto nalazi se nedaleko od Drvara, iznad kanjona Visućice, u blizini sela Nagrađe. Na visokoj stijeni, gotovo sjedinjen sa kamenom na kojem je podignut, stoji Visuć-grad, u narodu poznatiji kao Crna kraljica.

Njegovi ostaci danas ne mogu u potpunosti pokazati kako je grad nekada izgledao, ali i ono što je sačuvano dovoljno je da probudi maštu. Kamen se izdiže iznad kanjona, šuma se približava zidinama, a tišina oko nekadašnjeg utvrđenja djeluje kao da čuva nešto što se ne može lako ispričati. Na takvim mjestima prošlost se ne upoznaje samo kroz godine, imena i istorijske dokumente. Ona se osjeća u prostoru, u pogledu sa stijene, u vodi koja protiče duboko ispod grada i u pričama koje su stanovnici drvarskog kraja prenosili sa jedne generacije na drugu.

Možda je upravo zbog svoje skrivenosti Visuć tako dugo živio u narodnom pamćenju. Ono što nije bilo lako vidjeti, ljudi su približili riječima. Tamo gdje nisu postojali sigurni odgovori, nastajale su legende, a tamo gdje su vrijeme i istorijske promjene izbrisali imena nekadašnjih stanovnika, mašta je sačuvala kraljicu u crnini. Tako je Visuć postao Crna kraljica, a priča o njemu jedan od najzanimljivijih dijelova kulturnog nasljeđa Drvara.

Iza tog imena, ipak, nalazi se mnogo više od jedne legende. Visuć nije samo ostatak srednjovjekovne tvrđave niti mjesto koje se povezuje sa posljednjim danima Bosanskog kraljevstva. On je svojevrsna knjiga drvarskog kraja, ispisana u kamenu, prirodi i sjećanju. Na njegovom prostoru prepliću se tragovi prahistorijskog života, srednjovjekovne vlasti, starih puteva, narodnih priča i savremenih nastojanja da se bogatstvo Drvara bolje upozna i približi ljudima.

Grad koji je izrastao iz drvarske stijene

Položaj Visuća govori mnogo o vremenu u kojem je nastao. Grad je podignut na visokoj, teško pristupačnoj stijeni sa koje se mogao nadzirati veliki dio okolnog prostora. U epohi bez savremenih puteva, telefona i brzih načina prenošenja vijesti, visina je pružala sigurnost. Sa zidina su se mogli posmatrati prilazi, uočavati putnici i nadzirati pravci kojima se kretalo kroz drvarski kraj. Stijena je bila prirodna zaštita, dok su zidovi i kula dodatno učvršćivali grad.

Čovjek je na ovom mjestu gradio oslanjajući se na prirodu, a ne boreći se protiv nje. Oblik stijene određivao je raspored zidova, visina je postajala dio odbrane, a kanjon prirodna granica. Zato Visuć ne djeluje kao građevina postavljena na stijenu, nego kao njen nastavak. Kamen koji je oblikovala priroda i kamen koji su slagale ljudske ruke danas je gotovo nemoguće posmatrati odvojeno.

Ipak, Visuć nije bio samo vojno mjesto. Unutar njegovih zidina odvijao se svakodnevni život. Postojale su prostorije za stanovanje, dvorište, kula i cisterna u kojoj se prikupljala voda. U starijim opisima pominju se ostaci prozora, peći i drvenih greda. Ti naizgled mali detalji omogućavaju nam da tvrđavu ne zamišljamo samo kao hladno utvrđenje, već kao prostor u kojem su ljudi boravili, razgovarali, radili i brinuli o svojim svakodnevnim potrebama.

Neko je u Visuću ustajao prije svitanja i palio vatru. Neko je donosio vodu, pripremao hranu, popravljao krov ili sa zidina pratio promjenu vremena iznad drvarskih planina. Neko je čekao dolazak glasnika, povratak konjanika ili vijesti iz udaljenih krajeva. Možda su u dvorištu odrastala djeca, dok su se stražari smjenjivali na kuli. Tokom zime zatvarani su otvori i čuvana vatra, a ljeti se u debelim zidovima tražio hlad.

Ljudi koji su tu živjeli nisu znali da će njihova svakodnevica jednoga dana postati dio daleke istorije. Kao i ljudi u svim vremenima, vjerovali su da će njihov dom ostati nakon njih. U tome su bili u pravu, jer iako su krovovi nestali, a mnogi zidovi se s vremenom promijenili, grad nije potpuno iščezao. Ostao je dovoljno snažan da i danas podsjeća na život koji se nekada odvijao iznad kanjona Visućice.

Istorija najčešće pamti imena vladara, velikaša i vojskovođa, ali gradovi čuvaju i tragove onih čija imena nikada nisu zapisana. Zbog toga Visuć nije samo grad kraljeva i plemstva. On pripada i nepoznatim graditeljima koji su podizali njegove zidove, stražarima koji su čuvali prilaze, ljudima koji su održavali vatru i svima koji su u njemu vidjeli svoj dom.

Posebnu vrijednost Visuću daje činjenica da je mjesto na kojem je podignut bilo značajno mnogo prije srednjeg vijeka. Arheološki tragovi ukazuju na postojanje starije gradine, što znači da srednjovjekovni graditelji nisu izabrali praznu stijenu. Došli su na položaj čiju su vrijednost ljudi prepoznali još u prahistorijskom vremenu.

I mnogo prije kula, povelja i srednjovjekovnih gospodara, neko je sa Visuća gledao prema istoj dolini. Možda nije poznavao nazive koje danas koristimo za Drvar, Nagrađe, okolne planine i rijeke. Možda je govorio jezikom koji više niko ne razumije, ali je znao ono što su znale i generacije poslije njega: da stijena pruža pregled, zaklon i osjećaj sigurnosti.

Visuć se zbog toga može posmatrati kao knjiga ispisana u više slojeva. Prvi sloj pripada ljudima o kojima gotovo ništa ne znamo. Drugi srednjovjekovnim stanovnicima i gospodarima grada. Treći su ispisali istraživači, putopisci i fotografi, a četvrti stanovnici drvarskog kraja koji su priče o tvrđavi prenosili uz ognjišta i tokom dugih zimskih večeri. Posljednji sloj pripada današnjim generacijama, koje u Visuću ponovo mogu prepoznati vrijednost Drvara i njegovog bogatog nasljeđa.

U ostacima tvrđave zabilježen je i oštećeni ćirilički natpis čiji sadržaj nije pouzdano pročitan. Vrijeme i vremenske prilike učinili su slova teško prepoznatljivim, ali sama činjenica da je neko u kamenu ostavio zapis otvara prostor za brojna pitanja. Možda je želio da zabilježi ime, godinu, molitvu ili neki događaj. Možda je natpis ostavio graditelj, vojnik, stanovnik grada ili putnik koji je kasnije prolazio ovim krajem.

Odgovori možda još postoje u kamenu, ali jezik vremena nije lako pročitati. Taj natpis podsjeća da ruševine nisu nijeme. One govore, samo mnogo tiše od savremenog svijeta. Da bi se njihov glas čuo, potrebni su pažnja, strpljenje i želja da se prošlost razumije.

Crna kraljica između istorije i narodnog pamćenja

Najpoznatiji dio priče o Visuću vezan je za posljednju bosansku kraljicu Maru, odnosno Jelenu Branković, suprugu kralja Stjepana Tomaševića. Prema narodnom predanju, kraljevska porodica je pred nadolazećom opasnošću potražila utočište u ovom teško pristupačnom gradu. Nakon gubitka muža i porodice, kraljica je navodno obukla crninu koju više nije skidala, pa je po njoj grad dobio ime Crna kraljica.

Kao i svaka priča koja se prenosi vijekovima, legenda je vremenom dobila više oblika. U jednim verzijama govori se o kraljičinom blagu skrivenom u tvrđavi, u drugim o izdaji, tajnim prolazima i bijegu kroz kanjon. Pominju se i željezne alke na stijenama između kojih je nekada navodno bilo razapeto uže za prenošenje vode, ljudi ili građevinskog materijala.

Svaka generacija dodavala je priči poneki detalj. Tako su se mogući događaji, pretpostavke i mašta postepeno spojili u predanje koje danas nije lako razdvojiti na ono što se zaista dogodilo i ono što je narod poželio da sačuva.

Istorijski podaci ne potvrđuju da je posljednja bosanska kraljica ostatak života provela u Visuću. Poznato je da je preživjela pad Bosanskog kraljevstva i da ju je život kasnije odveo izvan Bosne. Međutim, vrijednost legende ne zavisi samo od toga da li se svaki njen dio može dokazati istorijskim dokumentom.

Legenda nije isto što i istorijski zapis, ali i ona predstavlja svjedočanstvo. Ne govori uvijek precizno o tome šta se dogodilo, ali veoma snažno pokazuje kako su ljudi neki događaj osjećali i pamtili. U liku kraljice u crnini stanovnici drvarskog kraja sačuvali su sliku završetka jednog vremena. Njena crnina postala je simbol tuge za izgubljenim domom, porodicom i svijetom koji je nestao.

Možda je upravo zbog toga priča ostala bliska ljudima Drvara. Ovaj kraj je kroz istoriju upoznao mnoge odlaske, ali i povratke. Iz Drvara se odlazilo zbog školovanja, posla, ratova ili potrage za novim prilikama. Ipak, mnogi ljudi koji su život nastavili daleko od rodnog kraja sačuvali su u sebi slike drvarskih šuma, puteva, sela, rijeka i planina.

Čovjek može napustiti neko mjesto, ali to ne znači da je mjesto napustilo njega. Zavičaj se ponekad najjasnije prepozna tek kada ostane daleko. Zbog toga se legenda o Crnoj kraljici može razumjeti i kao priča o pripadanju. Kraljica iz predanja nije samo ličnost iz daleke prošlosti. Ona postaje simbol svakoga ko je izgubio mogućnost da ostane, ali nije izgubio vezu sa svojim domom.

Zanimljivo je i to što narod Visuć nije nazvao po vojskovođi, osvajaču ili graditelju. U njegovom najpoznatijem imenu ostala je žena. Crna kraljica u predanju ne predvodi vojsku i ne osvaja gradove. Njena snaga nije u maču, nego u pamćenju. Ona ostaje posljednji čuvar svijeta koji je nestao.

Takva tiha postojanost prepoznaje se i u samom Visuću. Grad vijekovima stoji iznad kanjona, nenametljiv, ali prisutan. Njegova veličina nije u sjaju sačuvanih palata, nego u činjenici da je opstao u prostoru i ljudskom sjećanju uprkos promjenama koje su prolazile kroz drvarski kraj.

Dok je narodna priča sačuvala kraljicu, istorijski izvori Visuć povezuju i sa drugim ličnostima srednjovjekovne Bosne. U povelji posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića iz 1461. godine grad po imenu Visuć pominje se među posjedima Radivoja Ostojića, kraljevog strica i pripadnika dinastije Kotromanić. Ako se taj pomen odnosi upravo na drvarski Visuć, njegove zidine bile su povezane sa samim vrhom srednjovjekovne bosanske vlasti.

Takvi podaci ne umanjuju ljepotu legende o Crnoj kraljici, nego je čine još zanimljivijom. Visuć se nalazi na mjestu susreta dokumentovane istorije i narodnog predanja. Povelje govore o vlasti, posjedima i političkim odnosima, dok legenda govori o gubitku, privrženosti i sjećanju. Jedno pripada svijetu dokumenata, a drugo svijetu ljudskih osjećanja. Visuć ih je sačuvao zajedno.

Među starijim verzijama legende posebno se izdvaja priča o dunji. Prema tom predanju, kraljica je u trenutku najveće nesreće uz sebe imala plod dunje, a na mjestu na kojem je plod pao kasnije je izraslo stablo.

Dunja u ovim krajevima nije samo voće. Njen miris dugo ostaje u kući. Nekada se čuvala na ormarima i policama kako bi prostor ispunila mirisom jeseni, porodične topline i doma. Zato dunja u legendi može predstavljati mnogo više od običnog ploda. Ona je uspomena na dom koji nestaje, ali istovremeno i znak novog života.

Iz onoga što je izgubljeno nastaje stablo. Iz završetka se rađa novi početak.

Možda je upravo to najljepša poruka priče o Visuću. Ne mora sve što pripada prošlosti ostati samo ruševina. Ponekad iz sjećanja može izrasti nešto novo, baš kao što su generacije stanovnika Drvara iz starih priča stvarale osjećaj pripadnosti i vezu sa svojim krajem.

Visuć kao priča budućeg Drvara

Visuć-grad se prije više od jednog vijeka pojavljivao i na razglednicama. Na jednoj od njih bio je označen njemačkim nazivom „Schwarze Königin“ – Crna kraljica. Ta razglednica svjedoči da Visuć nije tek nedavno otkrivena zanimljivost. Bio je dovoljno prepoznatljiv da predstavlja Drvar i njegovu okolinu ljudima koji su putovali, istraživali ili slali slike iz ovog kraja.

Razglednice su nekada bile mali prozori u udaljena mjesta. Na jednoj strani nalazila se fotografija, a na drugoj nekoliko rečenica. Putovale su vozovima, kočijama i brodovima, noseći slike krajeva ljudima koji ih možda nikada nisu posjetili. Zamisliti Visuć na jednom takvom putovanju znači shvatiti da su njegove zidine odavno prevazišle granice sela i drvarske opštine.

Visuć je već tada bio jedna od slika Drvara.

Danas, u vremenu kada fotografija može za nekoliko trenutaka obići svijet, Visuć ponovo ima priliku da postane prepoznatljiv. Ne samo kao ostatak starog grada, nego kao mjesto na kojem se susreću priroda, istorija, legenda i savremeni život drvarskog kraja.

Njegova ljepota ne nalazi se samo u ostacima zidova. Ona je u stijeni na kojoj je podignut, u kanjonu Visućice, šumi, tišini i pogledu koji se otvara prema okolnom krajoliku. Da se tvrđava nalazi na ravnici, bila bi sasvim drugačije mjesto. Njena tajanstvenost nastaje upravo iz spoja ljudske građevine i prirode.

Zbog toga budućnost Visuća treba posmatrati u skladu sa prostorom koji ga okružuje. Njegova najveća snaga je u očuvanoj tišini, dolasku pješice, manjim grupama posjetilaca i priči lokalnog vodiča. Visuć može biti mjesto na kojem se priroda ne koristi samo kao pozadina za fotografiju, nego se upoznaje, poštuje i čuva.

Proces stvaranja sigurnijih uslova za pristup širem području otvara novu mogućnost da Visuć postane dostupniji posjetiocima i bolje povezan sa turističkom ponudom Drvara. To nije važno samo zbog jedne tvrđave. Svaki siguran i uređen put prema kulturnom lokalitetu istovremeno je put prema boljem upoznavanju prirode, sela i ljudi koji u tom prostoru žive.

Visuću nisu potrebni veliki zahvati koji bi promijenili njegov karakter. Dovoljni su pažljivo uređen i bezbjedan prilaz, jasne oznake, osnovne informacije o istoriji i legendi te ljudi koji će posjetiocima približiti značaj mjesta. Sve što se bude radilo trebalo bi da pomogne čovjeku da bolje vidi grad i osjeti prostor, a ne da naruši ono što Visuć čini posebnim.

Kada se govori o turizmu, često se prvo pomisli na velike hotele, restorane i veliki broj gostiju. Međutim, budućnost Visuća može počivati na manjim, prirodnijim i održivijim oblicima posjeta. Lokalni vodič mogao bi gostima pričati o Crnoj kraljici, srednjovjekovnoj Bosni, prahistorijskoj gradini i životu u okolnim selima. Domaćinstva bi mogla ponuditi hranu i proizvode karakteristične za drvarski kraj, dok bi uređene staze povezivale tvrđavu sa drugim prirodnim i kulturnim mjestima.

Posjeta Visuću tada ne bi trajala samo onoliko koliko je potrebno da se fotografišu zidine. Postala bi susret sa Drvarom.

Putnik bi mogao da čuje priču koju ranije nije poznavao, upozna ljude iz ovog kraja, proba lokalnu hranu i razumije kako se živjelo i još uvijek živi na prostoru između planina, šuma i rijeka. Takav turizam ne bi mijenjao identitet mjesta, nego bi se na njemu zasnivao.

Najveća vrijednost Visuća nije u tome da li može privući hiljade ljudi odjednom. Njegova vrijednost je u tome da svaki čovjek koji dođe ponese sa sobom novu, pozitivnu priču o Drvaru. Ponekad jedna dobro ispričana priča može učiniti više za prepoznatljivost nekog kraja od velike reklame.

Kulturno nasljeđe ne opstaje samo zahvaljujući dokumentima i stručnim nazivima. Ono traje kada ga lokalni ljudi doživljavaju kao dio sebe. Stanovnici Nagrađa i drugih mjesta drvarskog kraja dugo prenose priču o Crnoj kraljici, pokazuju put zainteresovanima i čuvaju sjećanja koja nisu uvijek zapisana u knjigama.

Njihove priče možda se razlikuju. Neko je čuo da je u gradu skriveno zlato. Drugi pamti priču o kraljici i dunji. Treći govori o alkama iznad kanjona, dok se neko sjeća kako je lokalitet izgledao prije mnogo godina. Upravo te razlike čine usmeno predanje živim. Legenda koja se prenosi od čovjeka do čovjeka ostaje dio zajednice.

Gotovo svaka stara tvrđava ima priču o blagu. U Visuću je ono, prema predanju, skriveno u cisterni, ispod kule ili u nekom prolazu koji još nije pronađen. Vijekovima su takve priče privlačile radoznale ljude. Pomisao da se ispod običnog kamena nalazi zlato uvijek je zvučala uzbudljivo.

Možda je, ipak, potraga sve vrijeme bila usmjerena na pogrešnu stranu.

Najveće blago Visuća nije ono što bi se moglo iskopati i odnijeti. To je priča koja je preživjela vijekove. To je položaj sa kojeg se vidi drvarski krajolik. To su slojevi života koji povezuju prahistorijske stanovnike, srednjovjekovne velikaše, kraljicu iz predanja i današnje stanovnike Drvara.

Blago je i mogućnost da Drvar postane još prepoznatljiviji po nečemu što mu niko ne može oduzeti niti premjestiti. Tvrđava se ne može prenijeti u drugi grad. Kanjon Visućice ne može se odvojiti od prostora koji ga je oblikovao. Legenda pripada upravo ovdje, Drvaru i njegovim ljudima.

Zbog toga Visuć može biti važan i onima koji danas žive daleko, ali u sebi nose Drvar. Može biti razlog za povratak, makar na jedan dan. Može biti mjesto na koje će dovesti svoju djecu i prijatelje, pokazati im kraj iz kojeg potiču i ispričati priču koju su nekada čuli od roditelja ili baka i djedova.

Mjesto živi sve dok mu se ljudi vraćaju.

Visuć može postati tačka susreta onih koji su ostali i onih koji su otišli. Zajedničko mjesto koje ne pita gdje čovjek danas živi, nego prepoznaje njegovu vezu sa Drvarom. U tome se možda nalazi njegova najljepša buduća uloga: da ne govori samo o prošlosti nego da povezuje ljude u sadašnjosti.

Visuć-grad danas nema krovove, kapije ni stanovnike, ali nije prazan. U njemu su ostale priče o prvim naseljima, srednjovjekovnim vladarima, kraljici u crnini, skrivenom blagu, dunji, starom natpisu i ljudima koji su kroz njegove prozore gledali isti krajolik koji danas gledaju posjetioci.

Ostala je i tišina, ali ona ne znači da je priča završena. Naprotiv, poziva da joj se pažljivije približimo.

Možda nikada nećemo saznati ko je prvi izgovorio ime Crna kraljica. Možda neće biti pronađeno zlato iz legende niti će sva slova u kamenu biti pročitana. Ali vrijednost nekog mjesta ne mora uvijek biti u konačnim odgovorima. Neka mjesta su dragocjena upravo zato što nas uče da postavljamo pitanja, zamišljamo živote ljudi prije nas i jasnije vidimo ljepotu prostora u kojem danas živimo.

U staroj legendi, iz dunje koju je nosila kraljica izraslo je stablo. Možda se upravo u toj slici nalazi najljepši mogući završetak priče o Visuću. Stablo ne zaboravlja zemlju iz koje je izraslo, ali njegove grane ne ostaju na jednom mjestu. One se šire prema svjetlosti, vjetru i novim prostorima, dok korijen ostaje duboko u zemlji.

Tako i Visuć može ostati čvrsto ukorijenjen u istoriji, a istovremeno otvoren prema budućnosti Drvara.

Ne mora postati nešto što nikada nije bio niti izgubiti svoju tajanstvenost. Dovoljno je da bude siguran, sačuvan, upoznat i dobro ispričan. Da ljudi mogu doći do njega i razumjeti zbog čega je važan. Da djeca iz Drvara znaju da se u njihovoj blizini nalazi grad čija je prošlost starija od mnogih savremenih granica. Da oni koji su otišli imaju još jedno mjesto kojem se mogu vratiti. Da putnik, gledajući ostatke kule iznad kanjona, ne vidi samo stari kamen, nego trajanje jednog kraja.

Crna kraljica možda nije živjela u Visuću onako kako je to narod zamišljao. Možda njeno zlato nikada neće biti pronađeno. Ipak, njena priča već je učinila nešto dragocjeno: sačuvala je grad od potpunog zaborava.

Sada Visuć može učiniti nešto jednako značajno za Drvar. Može postati mjesto koje spaja njegove ljude, prirodu, istoriju i budućnost.

Jer najveća tajna Visuća možda nije u onome što se nalazi ispod kamenja. Njegova najveća tajna je u tome što, poslije toliko vijekova, još ima snagu da okuplja ljude oko jedne priče – priče o Drvaru.

Ovaj medijski sadržaj nastao je u okviru projekta Centra za građansku suradnju „Promoviranje participacije građana u lokalnoj upravi“ uz financijsku podršku Nacionalne zaklade za demokraciju/NED. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne mora nužno održavati stavove NED-a ili CGS-a.

Korištenje sadržaja i njegovo ustupanje trećim stranama je moguća uz prethodnu suglasnost Centra za građansku suradnju, Livno.