Autor: Nemanja Sopić

U vremenu u kojem se mladi iz malih sredina često nalaze između odlaska i ostajanja, priča Milice Polić iz Drvara pokazuje da ta dva puta ne moraju biti suprotstavljena. Moguće je otići, učiti, rasti, upoznavati svijet – a istovremeno ostati duboko povezan sa mjestom iz kojeg dolaziš.

Milica bi se danas nekome ko je ne poznaje predstavila kao osoba „koju je oblikovao spoj malog mjesta i velikih pitanja“. Odrasla je u Drvaru, gradu koji ju je, kako kaže, naučio vrijednosti zajedništva, upornosti i pripadnosti.

Danas je na samom kraju master studija međunarodnih odnosa i migracija u Kadizu, gdje nastoji razumjeti „kako se ljudi, identiteti i društva mijenjaju kroz kretanja, susrete i međusobne uticaje“. Ipak, bez obzira na udaljenost, ostaje duboko vezana za mjesto iz kojeg dolazi.

„Vjerujem da čovjek ne bi trebalo da bira između korijena i svijeta, već da između njih gradi sklad. Da sa sobom nosi ono što mu je oblikovalo prve vrijednosti i pogled na život, a da pritom otvorenog srca i uma istražuje nova mjesta, ljude i ideje. Upravo u toj ravnoteži između pripadanja i otkrivanja vidim suštinu ličnog rasta.“

Španija kao početak jednog drugačijeg pogleda na svijet

Iako kao djevojčica nije zamišljala da će je obrazovanje jednog dana odvesti u Banjaluku, a potom i u Španiju, Milica danas kaže da su je, „koliko Bosna, toliko i Španija odgojile“.

Njen prvi susret sa Španijom nije bio studentski odlazak, niti Erasmus razmjena, nego jedno iskustvo iz ranog djetinjstva. U okviru programa podrške za poslijeratna područja u Bosni i Hercegovini, sa starijom sestrom je otišla na dvomjesečni boravak u jednu porodicu u Valensiji.

„Od tog trenutka, za mene, dijete iz šestočlane porodice u kojoj nije bilo mnogo prostora za luksuz i više od onoga najosnovnijeg, Španija je tada značila mnogo prvih puta. Prvi susret sa morem. Prvi odlazak u park. Prvi odlazak u kino. Prvi ručak u restoranu. Prvi rođendan sa tortom. Prvi novi ruksak za školu, nove bojice i odjeću kupljenu samo za mene.“

Španski je bio njen prvi strani jezik, a porodica iz Valensije njen prvi prozor u svijet. Pored biološke porodice, bili su jedan od najvažnijih oslonaca tokom odrastanja.

„Naučili su me da svijet može biti mnogo veći nego što ga vidimo iz mjesta u kojem smo rođeni.“

Ipak, bez obzira na duboku povezanost sa Španijom, Milica kaže da je nekada više maštala o Kembridžu nego o povratku na Iberijsko poluostrvo. Zato danas ponekad pomisli da ju je život vratio na mjesto na kojem je sve počelo.

„Povratak u Španiju nije bio otkrivanje nečeg potpuno novog, već produbljivanje jedne veze koja je postojala gotovo cijeli moj život.“

Rad, disciplina i priznanje koje ostaje kao lekcija

Milica je bila učenica generacije u Srednjoj školi Drvar. To priznanje joj je tada predstavljalo potvrdu da se rad i posvećenost prepoznaju i dosljedno nagrađuju.

Danas ga, kaže, posmatra malo drugačije – više zdravorazumski nego emotivno.

„Više od samog uspjeha, važno mi je što me naučilo disciplini i odgovornosti. Nagrade ostanu iza nas, ali navike koje stvorimo ostaju mnogo duže.“

Te navike pratile su je i kasnije, kroz obrazovanje, sport, odlaske, povratke i sve nove početke.

Fudbal kao škola upornosti i hrabrosti

Javnost u Drvaru Milicu pamti i kao djevojku koja je igrala i trenirala fudbal. Za nju je fudbal bio mnogo više od sporta.

„Fudbal me naučio da talent nije dovoljan ako nema rada. Naučio me da padovi nisu kraj, nego dio procesa.“

Kao djevojka u sportu, naročito u muškoj konkurenciji, morala je dodatno dokazivati da pripada terenu jednako kao i bilo ko drugi. Upravo zato je fudbal za nju bio škola hrabrosti, istrajnosti i samopouzdanja.

„Naročito kada preuzimaš odgovornost za posljednji dodir ili završni šut.“

Ta odgovornost, naučena na terenu, kasnije se prenijela i na druge dijelove njenog života – na odluke, obrazovanje i spremnost da se u novim sredinama izbori za svoje mjesto.

Porijeklo ne određuje domet čovjeka

Kao djevojka iz male sredine, Milica kaže da se nije direktno susretala sa predrasudama, ali jeste posredno, kroz sveprisutni društveni diskurs. Ljudi često imaju tendenciju da male sredine povezuju sa manjim mogućnostima.

„Možda manjim prilikama, ali prilika i krajnji ishod nikada nisu isto.“

Upravo u tome vidi jednu od važnih poruka za mlade iz Drvara i drugih manjih sredina.

„Porijeklo ne određuje domet čovjeka. Možda polazimo sa različitih startnih pozicija, ali vrijednost rada, znanja i karaktera ne zavisi od veličine mjesta iz kojeg dolazimo. Čak bih se usudila reći da je to ponekad i obrnuto proporcionalno.“

Odlazak iz Drvara koji nikada ne postane običan

Milica kaže da odmalena odlazi i vraća se. Možda je, dodaje, upravo to njen put. Naučila je da se brzo prilagodi i da pronalazi sebe u novim mjestima i novim počecima.

Ali nikada nije mogla izdvojiti jedan „veliki“ trenutak odlaska.

„Za mene su svi odlasci iz Drvara — prvo u Banjaluku, a kasnije i u Španiju — imali istu težinu i isti emotivni naboj.“

Posebno snažno opisuje trenutak odlaska prema „Velikom putu“ u Mokronogama.

„Još nikad nisam izašla do ‘Velikog puta’ u Mokronogama, a da se u meni ne probudi isti osjećaj: kao da se vrijeme na trenutak zgusne, kao da se u grudima otvori tihi prostor između odlaska i ostajanja. Navikla sam na pokrete, na nove početke, ali nikada na taj trenutak razdvajanja. I svaki put, bez izuzetka, taj rastanak biva bolan.“

U toj slici staje iskustvo mnogih mladih ljudi iz malih sredina – onih koji odlaze jer moraju ili žele tražiti prilike, ali u sebi nose osjećaj da dio njih uvijek ostaje.

Filološki fakultet kao lična i profesionalna prekretnica

Nakon Drvara, Milicin put je vodio u Banjaluku. Filološki fakultet za nju je postao jedna od najvećih profesionalnih i ličnih prekretnica.

„Možda zato što mi je dao ono što mi niko ne može oduzeti – znanje. A možda i zato što mi je dao mnogo više od stručnog obrazovanja.“

Fakultet ju je naučio da jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego način razumijevanja svijeta.

„I svega onoga što nije odmah izrečeno ili vidljivo.“

Naučio ju je kritičkom mišljenju i otvorenosti prema različitim perspektivama. Bio je prostor susreta sa izuzetnim ljudima – inspirativnim profesorima i prijateljima koji su ostali dio njenog života.

„I upravo pred kraj tog akademskog puta, Filološki fakultet mi je na neki način zatvorio krug – dao mi je priliku da se ponovo vratim Španiji.“

Za Milicu, studenti ne bi trebalo da budu samo pasivni primaoci znanja. Univerzitet vidi kao prostor u kojem se uči odgovornost prema društvu.

„Mislim da univerzitet nije prostor u kojem samo primamo znanje, nego i prostor u kojem učimo kako da budemo odgovorni članovi društva. Aktivno učešće razvija samopouzdanje, inicijativu i osjećaj odgovornosti za zajednicu kojoj pripadamo.“

Kadiz kao grad povratka i ponovnog rađanja

Milicin prvi dolazak u Kadiz desio se 2023. godine, kroz Erasmus+ razmjenu studenata. Motiv je bio želja za novim iskustvima i akademska radoznalost. Međutim, po povratku u Bosnu i Hercegovinu shvatila je da je taj grad na nju ostavio neizbrisiv trag.

Nakon završetka osnovnih studija, odlučila se za još jedno Erasmus iskustvo, ovog puta u Malagi. To je na kraju dovelo do njenog ponovnog povratka u Andaluziju i preseljenja u Kadiz.

Iako je njena primarna akademska ljubav lingvistika engleskog jezika, prvobitni plan bio je nastavak studija iz kompjuterske lingvistike u Barseloni, na program na koji je bila primljena 2025. godine. Ipak, finansijske okolnosti su promijenile taj put.

„Tako sam odlučila da master studije nastavim na Univerzitetu u Kadizu, na programu međunarodnih odnosa i migracija.“

Danas je na završnoj fazi tog mastera.

„Imala sam priliku da Bosnu i Hercegovinu predstavljam glasno i ponosno – kroz akademski rad, diskusije i istraživanja. Trudila sam se da svoju zemlju prikažem onako kako je i doživljavam: kroz ljude, znanje, rad i dostojanstvo.“

Međunarodni odnosi, migracije i potreba da se Bosna i Hercegovina objasni

Milica na masteru studira međunarodne odnose i migracije. Program obuhvata pravo Evropske unije, evropske integracije, međunarodno pravo, javne politike i savremene migracijske i geopolitičke procese, sa posebnim fokusom na ulogu EU i kretanja ljudi kroz savremeni svijet.

„Izabrala sam ga jer me oduvijek zanimaju pitanja granica, kretanja i identiteta, posebno kroz lično iskustvo dolaska i povratka u Španiju, ali i kroz odrastanje u Bosni i Hercegovini.“

Nakon lingvistike, željela je širu perspektivu koja povezuje jezik, društvo i međunarodne procese koji direktno utiču na živote ljudi.

Tokom master studija posebno se trudila da u akademski rad i svakodnevne diskusije unese perspektivu Bosne i Hercegovine.

„Iako nisam fizički u svojoj zemlji, osjećala sam potrebu da o njoj govorim, da je objašnjavam i da je predstavljam kroz kontekst u kojem studiram.“

Teme kojima se bavila, kao i razgovori sa profesorima i kolegama iz različitih zemalja, često su se ticale postdejtonskog uređenja Bosne i Hercegovine, modela vladavine i kompleksnih političkih odnosa u zemlji.

Jedan od njoj najdražih radova bio je fokusiran na institucionalnu liminalnost u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, sa posebnim osvrtom na upravljanje, političku reprezentaciju i etno-teritorijalni poredak.

„Kroz ovu i slične teme, trudila sam se da objasnim složenost bosanskohercegovačkog društva ljudima koji ga ne poznaju iznutra, ali i da ga sagledam iz jedne šire, komparativne perspektive.“

Za Milicu, boravak u inostranstvu ne znači udaljavanje od zemlje.

„U tom smislu, moj boravak u inostranstvu ne znači udaljavanje, nego drugačiji oblik prisutnosti – kroz govor, analizu i akademski rad, u kojem nastojim da predstavljam svoju zemlju sa poštovanjem, ali i sa željom da se njena složenost razumije, a ne nužno pojednostavi.“

Studentski život između okeana, učenja i rada

Kadiz je za Milicu magičan grad. Kaže da mu se stalno vraća – i ne samo ona, nego gotovo svako ko ga jednom iskusi.

„Sa svih strana okružen okeanom, to je mjesto u kojem se vrijeme doživljava drugačije, kao da se svakodnevica stalno prepliće sa nečim širim i tihim, što je teško precizno opisati.“

Ipak, njen studentski život u Kadizu nije samo slika grada uz okean. On se u velikoj mjeri sastoji od rada, istraživanja, priprema, projekata, učenja i stalnog usavršavanja. Da bi njen boravak bio održiv, uz studije radi u restoranu kao dio kuhinjskog tima.

„Bez obzira na dinamiku i fizički zahtjevan posao, ljudi kojima sam ovdje okružena – naročito moji cimeri iz Jermenije, koji su vremenom postali kao moj mali dom daleko od kuće – kao i porodica i prijatelji u Bosni i Hercegovini – daju mi snagu i podsjećaju da se trud i posvećenost uvijek grade postepeno, čak i kada rezultati nisu odmah vidljivi.“

Kadiz je za nju, ipak, nešto teško uhvatljivo i ne do kraja izrecivo. Kada razmišlja o njemu, često se sjeti Andrićevih riječi o Krakovu, gradu u kojem je i sam proveo studentske godine – da je svakome najljepši onaj grad u kojem je imao dvadeset godina.

„Da li će Kadiz za mene ostati san koji traje ili sjećanje na jedan važan period života, vrijeme će pokazati. U svakom slučaju, Kadiz je za mene mjesto ponovnog rađanja.“

Šta Španija može naučiti o odnosu prema mladima

Španija joj je, kaže, pokazala koliko je važno ulagati povjerenje u mlade ljude i podsticati njihovu samostalnost.

„Takođe me je podsjetila da kvalitet života ne zavisi samo od ekonomskih pokazatelja, nego i od osjećaja zajedništva, kulture i ravnoteže između rada i privatnog života.“

Upravo iz tog iskustva Milica razmišlja i o Drvaru. Smatra da lokalna zajednica može mnogo učiniti kako bi mladi imali više razloga da ostanu povezani sa svojim gradom.

„Mislim da je važno stvarati prilike da mladi učestvuju u životu zajednice i kada nisu fizički prisutni. To mogu biti stipendije, stručne prakse, kulturni i naučni projekti, ali i jednostavno osjećaj da je njihovo mišljenje važno.“

Milica naglašava da mladi ne odlaze zato što ne vole svoj grad.

„Mladi ne odlaze zato što ne vole svoj grad, nego zato što traže mogućnosti. Važno je da im ostavimo otvorena vrata, ako ne za povratak, onda makar za saradnju i doprinos razvoju lokalne zajednice, što bi za sve nas, na prvom mjestu, bila neizmjerna čast.“

Odlazak ne znači odricanje

Milica bi voljela da ljudi u Drvaru razumiju jednu važnu stvar o mladima koji odlaze.

„Da odlazak ne znači odricanje. Većina mladih ne odlazi zato što želi da prekine veze sa svojim mjestom, nego zato što traži prilike za razvoj. Moguće je otići, a ostati povezan.“

Za sebe kaže da Drvar možda nije uvijek izbor, ali jeste neodvojivi dio njenog bića.

„Drvar možda za mene nije izbor, ali je neodvojivi dio mog bića i mjesto o kojem govorim i kojem se vraćam sve dok u meni ima zdravog razuma i ljubavi prema svemu što jesam.“

U tome se nalazi jedna od najvažnijih poruka njene priče – odlazak ne briše pripadnost. Nekada je samo mijenja u drugačiji oblik.

Znanje koje se vraća zajednici

Jednog dana, Milicu bi mogla motivisati mogućnost da stečeno znanje i iskustvo pretvori u nešto korisno za zajednicu iz koje dolazi.

„Smatram da pravi uspjeh nije samo lično ostvarenje, nego i sposobnost da doprineseš drugima.“

Kao diplomirani profesor engleskog jezika i neko ko svoj put vidi u prosvjeti i akademskoj zajednici, vjeruje u znanje koje se dijeli.

„Istinski živim Zmajeve riječi: ‘Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.’“

Ostati vjerna sebi, a otvorena za promjene

Kada govori o svojoj najvećoj ličnoj pobjedi, Milica ne izdvaja jedan trenutak.

„Možda je najveća pobjeda to što sam svaki put kada sam se našla u novom okruženju uspjela ostati vjerna sebi, a istovremeno biti otvorena za promjene.“

Ta rečenica možda najbolje opisuje njeno dosadašnje kretanje – od Drvara do Banjaluke, od Banjaluke do Španije, od lingvistike do međunarodnih odnosa i migracija, od planova koji su se mijenjali do ciljeva koji su ostali vezani za znanje, rad i odgovornost.

Sljedeći cilj – spojiti lingvistiku i međunarodne odnose

Milicina najveća ljubav i dalje je lingvistika. Od nje se, kaže, spletom okolnosti tokom master studija morala djelimično udaljiti. Ipak, odmah iza lingvistike su međunarodni odnosi i migracije, oblast koja joj je jednako bliska, profesionalno i lično.

„U tom smislu, željela bih da ove dvije oblasti koje su obilježile moj akademski put spojim u jednu cjelinu kroz doktorske studije, u vidu njihove međusobne simbioze.“

Njen cilj je nastavak akademskog i profesionalnog razvoja, ali uz osjećaj moralne odgovornosti prema zajednici iz koje dolazi.

„U duhu Kenedijeve misli — da ne mislimo samo šta će zemlja da uradi, nego šta ćemo mi za zemlju da uradimo.“

Korijeni koji se nose kroz svijet

Na kraju, Milica bi svoju priču voljela završiti mišlju koja je prati i koja najbolje opisuje njen dosadašnji put.

„Čovjek ne raste tako što napušta svoje korijene, nego tako što ih nosi sa sobom dok upoznaje svijet.“

Između ostajanja i odlaženja, između Drvara i Kadiza, između čežnje za svijetom i neraskidive veze sa zavičajem, Milicina priča govori o mladima koji ne zaboravljaju odakle su krenuli. Govori o tome da se korijeni ne moraju ostaviti iza sebe da bi se raslo. Nekada upravo oni postanu ono što čovjek nosi najdalje.

Ovaj medijski sadržaj nastao je u okviru projekta Centra za građansku suradnju „Promoviranje participacije građana u lokalnoj upravi“ uz financijsku podršku Nacionalne zaklade za demokraciju/NED. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne mora nužno održavati stavove NED-a ili CGS-a.

Korištenje sadržaja i njegovo ustupanje trećim stranama je moguća uz prethodnu suglasnost Centra za građansku suradnju, Livno.