Autorica: Jelena Dešić, Radio Drvar

Gdje prestaje logika počinju problemi, kada se zdrav razum kosi sa nerealnošću u kojoj živimo.  I baš tako gdje se zdrav razum kosi sa nerealnošću počinju problemi. Problemi koji traju decenijama i za koje nema rješenja, ili možda ima, ali nema sluha. Naime, u 21. vijeku pojedini stanovnici sela oko Drvara, Glamoča i Bosanskog Grahova žive u neljudskim uslovima, bez struje i vode, puta i prodavnice, doktora i signala za mobilnu telefoniju. 

Na dvadeset i kojem kilometru od Drvara prema Glamoču nastaje problem, kada se završi asfalt nastavlja se makadam i rupa na rupi, makadam veže sela Rore, Šumnjaci, Stekrekovci pa sve do Glamoča, često je gotovo neprohodan zbog lošeg održavanja, pa mještani imaju veliki problem. Kako stići do prvog doktora ili prodavnice? Iako manje od 20 kilometara, put do doktora zna da potraje i do sat vremena, kad je zima i duže. Iako ovaj putni pravac Drvar-Glamoč stoji kao regionalni, saobraćaja gotovo da i nema, osim onih koji žive u selima ispod Šatora. Godinama se ukazuje na taj problem, ali za njega niko nema sluha i čemu svjedoče i mještani koji su izgubili svaku nadu da će ikada asfalt zamijeniti makadam. Odgovornost prebacuju jedni sa drugih, kao vruć krompir u rukama, svi su krivi osim onih koji zaista jesu, ili možda i nisu, ‘ko to danas zna? Viši nivoi vlasti prebacuju jedni sa drugih, a lokalne zajednice bez nadležnosti i mogućnosti da bilo šta urade, čekaju da se neko sa vrha smiluje i pomogne da se riješe višedecenijski problem.

Ništa bolje nije ni u Tiškovcu, selu u Bosanskom Grahovu, gdje je put više neprohodan nego prohodan. Sa Stožišta prema Tiškovcu ko god bi se zaputio mislio bi da je kraj svijeta a ne da tu žive ljudi.  Pored puta, Tiškovčani muku muče i sa strujom, struje nema kao ni signala za mobilnu telefoniju. Nikoga nije ni briga, jer svako svoju brigu ima. A oni malobrojni koji žive u Tiškovcu i na mrak su navikli i na po kojeg migranta kojem je njihovo selo, postala ruta za prelazak u EU. U mraku žive i mještani sela Boboljusci i Očijevo pored Drvara a koja danas nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma pripadaju Bihaću. Oko stotinjak kilometara su udaljeni od Bihaća, pošta ne stiže nikada kao ni informacija da će struja stići. Ali da svjetla ima na kraju tunela, vjeruju, znaju da je poslije mraka uvijek svitanje. Život nije lak, a dodatno ga otežava istina da niko ne brine o njima. Uzdaju se sami u sebe i oslonjeni na svoju muku i probleme. Život danas, kada je na sceni savremeno doba postoje i oni kojima je luksuz upaliti sijalicu u kući, stići doktoru na vrijeme, iz česme usuti čašu vode ali i autom otići do prodavnice. Bez ulaganja u infrastrukturu i obnovu, sve su prilike da će biti više onih koji odlaze a manje onih koji se vraćaju i da će ova predivna sela sa netaknutom prirodom oko Drvara, Glamoča i Bosanskog Grahova ostati pusta.

Neko putuje na Mjesec a nekome je Mjesec jedino svjetlo po noći, jer gdje prestaje logika počinju problemi stanovnika Drvara, Glamoča i Bosanskog Grahova.

Medijski sadržaj je nastao u okviru projekta “Promoviranje sudjelovanja građana u lokalnoj upravi” koji Centar za građansku suradnju iz Livna implementira uz podršku Nacionalne zaklade za demokraciju (NED). Sadržaj i stavovi izneseni u tekstu su osobni stavovi autora i ne odražavaju stavove Centra za građansku suradnju i Nacionalne zaklade za demokraciju. Korištenje sadržaja i njegovo ustupanje trećim stranama je moguće uz prethodnu suglasnost Centra za građansku suradnju.